S pogrešne strane “ali” (recenzija knjige: Ciganin al’ najljepši)

Već dugo sjedim zamišljena nad prvom rečenicom kojom bi trebala početi svoj osvrt na knjigu :”Ciganin, ali najljepši”, autora Kristiana Novaka. Znam da šta god napisala o ovom romanu čiji naslov asocira na popularnu pjesmu srbijanskog pjevača Ljube Aličića, on nažalost nije od onih izvikanih naslova kojeg će pročitati veći broj ljudi.

Imam dovoljno razloga da to tvrdim, iako bi voljela da se pokaže suprotno. Kao prvo, čitanje nije više popularan “sport”, znam jer većina onih koji ne čitaju ili slabo, nas čitače smatra besposličarima. Ima još uvijek naravno zaljubljenika u knjige koji se od njih ne razdvajaju ni u trenucima najveće zauzetosti, ali slobodno mogu tvrditi ( i opet bi voljela da griješim) većina takvih voli lagana, opuštajuća štiva ili ako ne bježe od tragedija i drama s vremena na vrijeme će pročitati neku srceparajuću ljubavnu priču, ili roman o tegobama neke porodice u američkom Građanskom ili II svjetskom ratu i pustiti koju suzu. Bježimo od onoga što se događa ovdje i sada, guramo to od sebe za neke buduće generacije koje će jednog dana plakati i zgražati se nad strahotama ovog stoljeća.

No, da pređem na sadržaj – kao što naslov upućuje, knjiga grubo rečeno govori o životu Roma, ali sam pisac bježi od takvog naziva, smatrajući ga na neki način bezličnim, iako kulturnijim izrazom nego što bi izraz  “Cigani” moglo imati mjesta u zakonima koji štite prava manjina. Radnja je smještena u Sabolščak, imaginarni gradić u Međimurju prema Varaždinu  nedaleko od granice sa Slovenijom, što će se ispostaviti ključnim za jedan dio sadržaja, koji u priču uvodi izbjeglice iz Iraka i trgovinu ljudima. Preciznije, događaji se manje – više odvijaju na relaciji Sabolčak – Đinjc, naselje u kojem su smještene romske porodice. Autor već na početku romana kroz dijalog, odnosno monolog glavnog ženskog lika pojašnjava kako je pomenuto mjesto kao i regija sa svojom bogatom rudarskom djelatnošću pogodovala migracijama stanovništva s raznih strana, pretežito Mađara, ali i Roma. Svi oni žive odvojene živote, a trzavice između stanvnika odvojenih naselja su dio svakodnevnice.

Među stanovnicima Đinjca ima onih koji u grad odlaze da bi prosili, pljačkali, pa čak i silovali, malo ih je koji uopće imaju želju završiti školu i baviti se poštenim poslom i za to ne mogu kriviti svoje susjede Hrvate. S druge strane, kroz život Sandija, koji se po mnogo čemu razlikuje od svojih sunarodnjaka, autor prikazuje da čak i kad požele biti vrijedni i pošteni,  to nije lako. Čemu školovanje kad se teško mogu nadati da će im iko ponuditi posao? Ipak, Sandi je uspio, a “kazna” koja mu visi nad glavom i to upravo od strane njegovih dojučerašnjih prijatelja umnogome će ugušiti njegovu želju da izgradi miran i stabilan život s Milenom, ženom starijom od sebe, koju je upoznao kad ga je njen brat angažirao za poslove krečenja. Ovdje se pojavljuje još jedan lik, Milenin djed pod nadimkom  Japica, čiji odnos sa Sandijem ponekad izgleda i dublji nego onaj s Milenom, do te mjere da čitatelj moja malenkost u ovom slučaju) pomisli kako je Sandi u njemu vidio oca kojeg nije imao i zamjenu za očuha koji ga je (a što je rijetkost u romskoj zajednici) usmjeravao ka radu, trudu i poštenju : “Uvijek može drugačije, ali je teže”.

Kako je došlo do toga da jedna pjesma bude ključni motiv za naslov knjige, shvatit ćemo kada stignemo do dijela kada na početku romanse, Milena ostaje sama kada Sandi odlazi kući. U samoći ona razmišlja o licemjernosti ljudi koji je okružuju, a na koje je život u malom mjestu uticao da slobodno raspredaju priče o tuđim životima, to jest da im glavna opsesija bude privatni život susjeda iako bi svaki od njih imao ponešto za sakriti…

“Tu me večer nakon što je otišao dograbila tuga. sjedila sam pokraj otvorenog prozora i puštala pjesme. Srce je moje violina žene po imenu Lepa Lukić. Ali pamtim još Hanke Paldum, pa onda nekoliko od Miroslava Ilića. Pazi ja nikad, nikad nisam slušala cajke, nisam čak ni u žešćim pijanstvima dizala ruke u zrak kad poslije pola noći svi međimurski hipsteri i rodoljubi odjednom znaju tekstove na ekavici. Ja nikad.

Ali, ako dobro slušaš, ima u tome nešto što te zateže u trbuh. Instrumenti plaču, pjevačica pjeva zbog čega. U ovim starijima žene pjevaju kako su ostavljene, a u novijim izazivaju likove da im priđu i objašnjavaju što da im rade. Muški pjevaju kako oni bi, ali nije u redu zbog ovog ili onog. Spominju se vrste alkoholnih pića, dijelovi tijela i novčanice. Nije to sve bitno, neću sad tupiti kako su cajke super, ali ima nešto toplo i ponizno u njima, neko jezivo dno. Bude ti drago što ga je još neko vidio pa sad pjevca o tome.

A onda jedna baš prava. Ciganin sam, al’ najljepši, Ljuba Aličić. Prvo pjeva kako ima sunce u očima i mjesečinu u krevetu i tako nekakva izlizana sranja, ali onda refren. Znam , jadno je i seljački, ali od riječi sam prosuzila. Ide ovako:

Ako smeta tvome ocu

ako kaže kako griješiš

ti mu reci dušo moja

Ciganin je , ali najljepši.

Nemoj me tako gledati, daj da ti kažem zašto me pogodilo. Nije mene ubola ni riječ “Ciganin” ni “najljepši”. Ova između, ova prokleta”ali”. To je riječ uljez , to je zla riječ. Ne smije joj biti mjesto u rečenicama o ljudima. Ako si s krive strane te riječi, ona te zauvijek dijeli od dobrih slika, shvaćaš… “

Paralelno s Mileninom i Sandijevom romansom, ide priča u kojoj glavni pratimo putešestvije dvojice izbjeglica s Bliskog Istoka, od kojih je jedan Kurda porijeklom iz Iraka. Kroz njegovu ispovijest saznajemo apsurd sukoba u zemljama gdje su svi naizgled isti narod (teško je razlikovati arapska i kurdska imena),  ipak sitne razlike mogu koštati života, kao na primjer u Mosulu gdje određene sekte preuzimaju vlast, a život stanovnika u tom gradu postane kao život ljudi iz nekog geta – Kršćani su prisiljeni staviti oznaku na vrata svojih kuća, ostatak Muslimana svakodnevno je suočen s novim pravilima od toga smiju li držati kućne ljubimce, od kojih namirnica se može dobiti alkohol pa njih treba izbjegavati, pa tako ljudima koji nemaju puno izbora “moralisti” zabrane krastavac, koju bolesnu djecu pustiti da žive, a koju ubiti da se ne pate i sve u božje ime…Život ili tačnije borba za preživljavanje tih ljudi spremni na sve samo da odu ukrštava se sa žiteljima Sabolščaka, baš kao i putevi koji vode od Međimurja prema Sloveniji i dalje na zapad.

I onda dolazimo do apsurda, konflikta koji nastaje između Roma i emigranata, a svima je zajednička odbačenost od društva i borba za goli život. Mjesni policajci uz pomoć kolega iz većeg grada pokušavaju uklopiti sliku, na način koji će zadovoljiti mještani, ali i svakim danom sve brojniju hordu virtualnih boraca za ljudska prava okupljenu na internetu. I upravo će nastojanje policajaca dijelom i iz svojih osobnih razloga – što ne treba zanemariti – da čim prije završe kompliciran slučaj pokazati presudnom za rasplet događaja, koje bi možda najbolje opisala rečenica iz monologa odbjeglog Kurda – ” Mi smo ljudi bez konačnog odredišta, ljudi koji samo ponekad nalaze mjesto za zaustavljanje“.

I da se podsjetimo riječi Đanija, Sandijevog očuha –  ” uvijek može drugačije, ali je teže”.  Posebno u zajednici čiji su članovi sami sebi neprijatelji. I tu autor romana zaslužuje pohvalu jer nije idealizirao niti jednu grupu. A organizacije koje se zalažu za zaštitu ljudskih prava s posebnim akcentom na Romima stvari rješavaju tako što im savjetuju da snimaju “nepravde” koje im nanose “bijeli” susjedi. I tako se dogodi apsurdna situacija da policija strpa u auto čovjeka koji je premlatio vlastitu ženu, za čija prava se niko ne bori,  da ne bi, a što se i dogodilo, kad su im održali predavanje o kontracepciji, došlo do tuče i sukoba :

” U Đinjcu prvi tužbu dobio Slađan Oršoš. U toj su obitelji svi mlatili njegovu ženu. I svekrva i svekar, i otac i starija braća. Jednom žena dobila izljev krvi u mozak, došla hitna po nju. Kad su ga trpali u maricu, bacakao se Slađan i glavom tresno u vrata. Svi su rekli: policajac ga namjerno. Policajcu otkaz, Slađanu petnajst hiljada kuna. Inače je dvajst, ali pet hiljada daješ odvjetniku jer ti je riješio. Napravili feštu, došo i odvjetnik, svi se ponapijali. Odvjetnik otišo kad su opet pošeli tuć ženu.

… 

Mogli su nam biti najbolji prijatelji, ti ljudi odvjetnici, samo su trebali vidjeti i ono u čemu smo doista dobri. Nije ih zanimalo kako ja popravljam aute, kako sviraju Miran i Bečari kad imaju dobar dan, kako kuha Mladenka KAlanjoš, a Mladenka kuha za anđele. I nisu vidjeli da mi u Globokom i oni u plitkom ne pripadamo skupa i ne trpimo isto. Nisu htjeli čuti kako smo si sami neprijatelji. Nisu A ja im nisam reko”.

eto, to bi bio moj osobni zaključak – nema dobrih, nema loših, čak ni ljude koji prose i kradu ne možemo osuditi olako. Jer, ako i pokušaju živjeti pošteno i od svog truda, zavidnih je previše,  posebno ako taj neko dolazi iz bijedne sredine koja ne mari za ljudske vrijednosti,  da bi jednom od njih dopustili uspjeh i u Sandijevom slučaju – slobodu.

Zadovoljna sam što je bar Milena našla svoj mir koji za ovaj naš balkanski mentalitet podrazumijeva minimum poštovanja i “ostavljanja na miru” .

A Sandi? Teško je opisati njegovu sudbinu, koju je u suštini i sam autor ostavio nedovršenom pa samim tim i prostor da ga sami zamislimo.

I da se vratim na početak ovog svog osvrta, pomenuti roman ima od mene samo jednu zamjerku, a koja se može odraziti na broj njegovih čutalaca – u nekim izdavačkim kućama se nudi po previsokoj cijeni za ovdašnji standard (otprilike 20 eura) što je još jedan apsurd jer je jaz između siromašnih i bogatih obilježio njegovog protagonistu,  koji je imao dovoljno mentalnog pa i intelektualnog potencijala da uspije samo da je imao više podrške i uvažavanja od strane zajednice i upravo je zato ovo knjiga koju bi trebalo učiniti pristupačnim ponajviše onim ljudima o čijem životu je u njoj riječ.

 

 

 

 

 

 

 

Advertisements

Savršen dan za utapanje 

Stephen King jednom je izjavio da je pisati počeo iz straha. U potpunosti shvaćam što je htio reći iako je on obrazložio da je mislio na strah od samoće. Kao osoba koja zazire od pisanja o privatnim stvarima i doživljajima, ovu vrstu ispovijesti sigurno ne bi iznijela da vidjelo da se nije dogodilo nešto što mi je prelomilo strah.  Onaj od smrti. Ali ne one koja se odnosi na prirodni proces, s čim se moramo prije ili kasnije pomiriti, već one izazvane nesretnim slučajem.

Ukratko, preživjela sam utapanje. Možda će zvučati smiješno ali zamalo da me nije udavilo vlastito dijete. Opasni su ti dublji bazeni za neplivače, a moj dječak očigledno još nije najbolje savladao plivanje. I tako kažem mu ja da dopliva do mene kad se iznenada nađem u dubini koja prelazi mojih metar i nešto.

Sreća bar da voda nije slana kao morska, pa mogu gledati i ne smeta mi što mi ulazi u grlo. I dalje gledam, ispred očiju mi se miješa voda s oblacima. Sina je uhvatila panika, govori nepovezano i pritišće me prema dole. Ne vidim ljude ali čujem glasove. Uglavnom smijeh. Pretpostavljam da većina misli da se igramo.

Kroz glavu mi prolaze najnevjerovatnije misli, na primjer lik iz zadnjeg trilera kojeg sam pročitala. Njemu je suočavanje sa smrću svakodnevna doza adrenalina,  a čak i kad se nađe u naizgled bezizlaznoj situaciji, uspijeva sačuvati trezvenost. Panika je kobna. Pokušavam disati, pomaknuti se ali pritisak je prevelik i sad već osjetno paničarim.

Gledam u bijelo – plave oblake, borim se da nakratko udahnem prije nego što me dijete opet pritisne i zamišljam kako ću se uskoro naći onesviještena na obali, muž će mi davati umjetno disanje. Bojim se da i on misli da se igramo. Zato mi se oduljila ova minuta pod vodom…

Ipak evo ga tu je, pritisak od težine mog sina je popustio, ne znam odakle mi pribranost da doplivam do obale, kao da se ništa nije desilo. Ako ništa, tješim se, niko ne obraća pažnju na mene ni kada se penjem uz stepenice i izlazim iz vode. Nakon postignutog prvog cilja, a to je preživjeti, drugi je ne privlačiti pažnju promatrača. Jedan ili dva pogleda drugih kupača sam vješto iskulirala, ni sama se ne mogu načuditi vlastitoj hladnoći i ravnodušnosti.

Kad već nisu htjeli da pomognu, neću im pružiti ni to zadovoljstvo da raspredaju o ovom događaju. Ostaje mi da uživam u ostatku dana, pogledu na borove i žuboru rijeke. Koji je ovo bazen i gdje se nalazi nije važno. Ne mislim da je odgovornost na onima koji ga održavaju – lijepo je pisalo da nije za neplivače.

Već vidim raspravu koja bi se iz ovog mogla izroditi ako ovaj tekst postavim na neki ženski forum, mnoštvo savjeta o tome kako da izbjegnem da se to dogodi drugi put, upišem dijete u školu plivanja (već ju je pohađao) a možda bi se našla i neka pametnica koja bi očitala bukvicu jer sam dijete odvela u veliki bazen. Zato ću ovaj doživljaj iskoristiti samo kao povod da nakon dužeg vremena napišem tekst na blogu i ništa više od toga. Možda pomogne da mi kao Kingu, strahovi ne izađu na san..