Savršen dan za utapanje 

Stephen King jednom je izjavio da je pisati počeo iz straha. U potpunosti shvaćam što je htio reći iako je on obrazložio da je mislio na strah od samoće. Kao osoba koja zazire od pisanja o privatnim stvarima i doživljajima, ovu vrstu ispovijesti sigurno ne bi iznijela da vidjelo da se nije dogodilo nešto što mi je prelomilo strah.  Onaj od smrti. Ali ne one koja se odnosi na prirodni proces, s čim se moramo prije ili kasnije pomiriti, već one izazvane nesretnim slučajem.

Ukratko, preživjela sam utapanje. Možda će zvučati smiješno ali zamalo da me nije udavilo vlastito dijete. Opasni su ti dublji bazeni za neplivače, a moj dječak očigledno još nije najbolje savladao plivanje. I tako kažem mu ja da dopliva do mene kad se iznenada nađem u dubini koja prelazi mojih metar i nešto.

Sreća bar da voda nije slana kao morska, pa mogu gledati i ne smeta mi što mi ulazi u grlo. I dalje gledam, ispred očiju mi se miješa voda s oblacima. Sina je uhvatila panika, govori nepovezano i pritišće me prema dole. Ne vidim ljude ali čujem glasove. Uglavnom smijeh. Pretpostavljam da većina misli da se igramo.

Kroz glavu mi prolaze najnevjerovatnije misli, na primjer lik iz zadnjeg trilera kojeg sam pročitala. Njemu je suočavanje sa smrću svakodnevna doza adrenalina,  a čak i kad se nađe u naizgled bezizlaznoj situaciji, uspijeva sačuvati trezvenost. Panika je kobna. Pokušavam disati, pomaknuti se ali pritisak je prevelik i sad već osjetno paničarim.

Gledam u bijelo – plave oblake, borim se da nakratko udahnem prije nego što me dijete opet pritisne i zamišljam kako ću se uskoro naći onesviještena na obali, muž će mi davati umjetno disanje. Bojim se da i on misli da se igramo. Zato mi se oduljila ova minuta pod vodom…

Ipak evo ga tu je, pritisak od težine mog sina je popustio, ne znam odakle mi pribranost da doplivam do obale, kao da se ništa nije desilo. Ako ništa, tješim se, niko ne obraća pažnju na mene ni kada se penjem uz stepenice i izlazim iz vode. Nakon postignutog prvog cilja, a to je preživjeti, drugi je ne privlačiti pažnju promatrača. Jedan ili dva pogleda drugih kupača sam vješto iskulirala, ni sama se ne mogu načuditi vlastitoj hladnoći i ravnodušnosti.

Kad već nisu htjeli da pomognu, neću im pružiti ni to zadovoljstvo da raspredaju o ovom događaju. Ostaje mi da uživam u ostatku dana, pogledu na borove i žuboru rijeke. Koji je ovo bazen i gdje se nalazi nije važno. Ne mislim da je odgovornost na onima koji ga održavaju – lijepo je pisalo da nije za neplivače.

Već vidim raspravu koja bi se iz ovog mogla izroditi ako ovaj tekst postavim na neki ženski forum, mnoštvo savjeta o tome kako da izbjegnem da se to dogodi drugi put, upišem dijete u školu plivanja (već ju je pohađao) a možda bi se našla i neka pametnica koja bi očitala bukvicu jer sam dijete odvela u veliki bazen. Zato ću ovaj doživljaj iskoristiti samo kao povod da nakon dužeg vremena napišem tekst na blogu i ništa više od toga. Možda pomogne da mi kao Kingu, strahovi ne izađu na san..

Advertisements

One thought on “Savršen dan za utapanje 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s